Pandemija kao generator pozitivnih društvenih promjena ?
Covid -19 pandemija donijela nam je donedavno nezamislive promjene u način života, ali i promijenila značajno pristup kako radimo svakodnevne poslove. Mnoge maske su pale i pokazalo se da je ipak ozbiljan broj aktivnosti moguće odrađivati i od kuće koristeći blagodati digitalne tehnologije, pa čak i za uobičajeno sporu državnu upravu. To će sigurno nepovratno izmijeniti i odnos poslodavac – zaposlenik kroz masovnije uvođenje mogućnosti rada od kuće, ali i učitelj – učenik, a da o odricanju od privatnosti kroz pristajanje na razne vrste nadzora i ne govorimo. U vijestima smo zatrpani pričama o otkazima i poduzetnicima koji ne rade, no istovremeno postoji i ozbiljan broj poduzetnika i kompanija koje krizom nisu bile pogođene, dapače povećale su obim posla i produktivnost – a to su uglavnom one koje su svoju tranziciju na digitalne platforme pravovremeno obavile. Pa pogledajmo te najvažnije fenomene.
Rad od kuće
Rad od kuće nije bio posebno stimuliran od hrvatskih poslodavaca. Čak ni kompanije koje se mogu u velikoj mjeri smatrati „tehnološkima“ imale su tu opciju kao „posebnu privilegiju“ za uglavnom menadžersku razinu zaposlenika, dok je bilo vrlo rijetka primjena kod šireg sloja zaposlenika. No čak i kod menadžera je to bilo rezervirano za eventualno jedan dan u tjednu. Covid-19 je radikalno promijenio stav velikog dijela uprava prema udaljenom radu, jer se pokazalo da u dobar dio poslovnih procesa može biti obavljen i iz kućnih ureda. To bi moglo imati velike reperkusije na tržište poslovnih prostora u narednom razdoblju jer će kompanijama omogućiti značajno smanjenje troškova iznajmljivanja poslovnih prostora. Poseban problem predstavlja koncept otvorenih prostora koji u novi uvjetima i sigurnosnim standardima više neće biti održiv, što će biti dodatna stimulacija poslodavcima da istraže alternative i omoguće veću radnu fleksibilnost. U hrvatskom kontekstu (Zakon o radu) postoji gomila nepotrebnih prepreka (primjerice Članak 17. koji govori o potrebnim stavkama ugovora (ili aneksa) o radu i Članak 229. stavak 4 koji govori o kaznama (do 100.000 kn!) predviđenim za nelegalan rad od kuće ili s drugog izdvojenog mjesta rada) za poslodavce da “legalno” omoguće rad od kuće, no prema studji koja je rađena za potrebe HGK, jasno je naznačeno da je i kod nas trend prihvaćanja potreba za radom od kuće uzlazan.
Brojne hrvatske kompanije trenutno su u procesu analize mogućnosti implementacije utvrđenih potreba za promjenama ugovora u radu i osiguravanju zakonskih uvjeta za rad od kuće, pa ukoliko to i bude jedino nasljeđe ove pandemije može se reći da napor i disciplina cijele zajednice proteklih mjeseci nije bio uzaludan.
Povećanje produktivnosti
Zanimljivo je da preliminarne ankete pokazuju da vodeće tehnološke kompanije u RH koje su specijalizirane za proizvodnju softwarea ili konzultantske usluge nisu pretrpjele posebne štete ili pad produktivnosti – upravo suprotno. Može se reći da je to zapravo iznenađujući rezultat, jer je bilo logično za očekivati da će možda zaposlenici koji nisu pod „nadzorom“ manje raditi. No, pokazalo se da su zaposlenici bili dodatno motivirani da ispune sve zahtijevane zadatke, odnosno u velikom broju slučajeva su bili daleko produktivniji. To svakako važi za zaposlenike koji su kod kuće imali adekvatne uvjete, no čak i oni sa malom ili školskom djecom, nisu pokazali posebna odstupanja od redovnih aktivnosti ili učinkovitosti.
U anketi FlexJobsa u kojoj je sudjelovalo preko 7 000 korisnika, 65% njih reklo je da im je produktivnije raditi od kuće zbog toga što ih kolege manje prekidaju, sastanci su produktivniji i velika je ušteda vremena zbog izbjegavanja puta na radno mjesto.
Prebacivanje fokusa na digitalizaciju od strane državne uprave donijelo je mnogim kompanijama i dodatne poslove ili su se neki planirani projekti ubrzali (razni novi servisi u školstvu i zdravstvu). Brojni sektori (poput građevine ili automatizirane proizvodnje, dijelom i logistike) nisu bili ozbiljnije ugroženi pandemijom, nekima je promet i porastao poput specijaliziranih servisa za dostavu hrane i pića, mnogi su iskoristili vrijeme za rješavanje zaostataka. Može se reći da su jedina prava žrtva bile uslužne djelatnosti, turizam i trgovina, no to je već širi problem koncepta razvoja našeg društva (uništenje industrije i oslanjanje na uslužne djelatnosti) koji je pandemija samo dodatno podcrtala.
Nastava na daljinu
Nasuprot prilično uvriježenom mišljenju da je rad od kuće u većini slučajeva bio uspješan, ne može se isto reći za nastavu na daljinu. Iako su zapravo tehnički sustavi “izdržali” i nakon početnih problema vrlo brzo se postigla stabilnost mreže i usluga, postalo je evidentno da nije isto raditi sa djecom direktno ili putem digitalnih medija. Potonji ipak podrazumijeva veliko učešće roditelja za pomoć i nadzor učenika, nastavni sadržaji često nisu bili prilagođeni novim formatima, a i dobar dio nastavnika nije prošao adekvatnu obuku. Pojavio se i problem različite tehničke opremeljenosti djece za rad od kuće – od brzine interneta, do raspoloživosti računalne opreme. Nije rijedak slučaj da su roditelji prepuštali djeci svoja poslovna računala da bi mogli odraditi zadaće, ili da postojeći internet paketi za neku normalnu kućnu upotrebu nisu “izdržali” ni prva dva tjedna povećanog prometa (pogotovo priključci fiksno-mobilnog interneta koji unatoč činjenici da se reklamiraju kao “flat” obično imaju limit od 100 GB. Dodatni razlog tome bila je i povećano korištenje interneta od strane više ukućana koji su sad svi bili istovremeno kod kuće, nagli skok korištenja video konferencija i video servisa poput Netflixa, Amazon Primea ili HBO-a.
U ovakvim situacijama postaju vidljive sve štete nastale otezanjima sa ulaganjima u optičku infrastrukturu, usprkos odobrenim stotinama milijuna eura iz EU fondova koja su na raspolaganju još od 2013. godine, zbog indolentnosti nadležnih ministarstava nije napravljeno gotovo ništa. Problemi postaju posebno vidljivi kad se izađe izvan gradskih područja, a to nije samo hrvatski već i svjetski problem:
Problem privatnosti i prikupljanja podataka
Možda najzanimljiviji fenomen koji prati Covid-19 pandemiju predstavlja povećanje zabrinutosti građana za njihovu privatnost koja se ugrožava sveobuhvatnim mjerama nadzora pogotovo u nedemokratskim režimima). Svijest o toj temi značajno je porasla, i može se konstatirati da su građani skloni se odreknuti dijela svoje privatnost ali samo ako mogu u zamjenu dobiti povećanu sigurnost (bilo u kontekstu terorizma ili u ovom slučaju virusa), no tu su granice vrlo klizave i nedorečene. Upravo tu mogućnost zloupotrebe eksploatiraju razni teoretičari zavjera, a moderna je tragedija da u 2020. godini posve sulude ideje poput teorije o korištenju 5G mreža za širenje virusa dospijevaju i u nacionalne medije jer ih promoviraju “poznate” osobe.
Upravo suprotno, nove tehnologije poput umjetne inteligencije (AI) ili 5G infrastrukture mogu znatno olakšati nošenje sa raznim izazovima sa kojima se suočavamo, no kao i uvijek nužna je njihova kontrola i realizacija projekata u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima.
U okviru našeg Cekoma to je jedna od ključnih tema – testiranje primjene novih tehnologija kroz koncept Urbanog laboratorija, gdje će građani i korisnici imati priliku već u ranim fazama razvoja proizvoda ili usluga sudjelovati u kreiranju konačnog rješenja usklađenog sa njihovim potrebama.
Digitalne tehnologije nisu prijetnja već izlaz iz oluje koja nam se sprema…
